Civitas Sacra
Katedrala sv. Jakova za Šibenčane je bila mnogo više od majstorskog arhitektonskog postignuća. Ona je element zajedništva koji je svojim kulturnim zračenjem okupao srednjovjekovni Šibenik, a njegove građane učinio vizionarima, osviještenim građanima svijeta, ujedinjenima oko ideje izgradnje jedinstvene monumentalne građevine.
Kako je to, u svom znanstvenom radu ”Šibensko ‘vrijeme katedrale’. Doprinos stanovnika kasno srednjovjekovne šibenske komune izgradnji katedrale sv. Jakova”, napomenuo Zoran Ladić, s Odsjeka za povijesne znanosti, ZPZD HAZU-a, osim kao građevinsko i konstrukcijsko dostignuće, ‘izgradnja šibenske katedrale treba biti promatrana i kao čin religioznog nadahnuća i ujedinjenja svih stanovnika Šibenika, svjetovnih i duhovnih osoba, elite, građana, stanovnika, stranaca, seljaka i siromaha u zajedničkom naporu izgradnje katedrale kao simbola osjećaja zajedničkog komunalnog duha i pripadnosti jasno definiranoj urbano-ruralnoj zajednici i to na putu k ostvarenju šibenske komune kao Civitas Sacra’.
Nadahnuti idejom pripadnosti jedinstvenoj zajednici, toliko karakteristično za ovo vrijeme, gradnju su, navodi Ladić, kontinuirano iz desetljeća u desetljeće, najviše kroz oporučna darivanja, podržavali podjednako i stanovnici grada i stanovnici brojnih sela u šibenskom distriktu.
‘Na to ih je zasigurno ponukao osjećaj pripadnosti zajednici koja je kao takva već stoljećima funkcionirala pod nebeskom zaštitom kako sv. Mihovila tako i sv. Jakova. Gradnja stolne crkve ovom drugom svecu jedan je od izričaja srednjovjekovne ideje ‘Civitas Sacra’, svetog grada koji dobivanjem katedrale jača kao zajedničko tijelo uređenog urbanog i ruralnog prostora, njegovih stanovnika i nebeskih zaštitnika’, piše Ladić.
Taj odnos građevine – simbola vjere, jedinstva, mučeništva, poniznosti i čovjeka, autorskom je timu bio najzanimljiviji jer je upravo on ishodište koncepta svetog grada, ‘Civitas Sacra’ koji se kao sociološki fenomen pojavljuje u srednjovjekovnom Šibeniku.